cionisticki zlocin nad vakufima u palestini
Bilal Hasanovic | Novi Horizonti br/str. 17 Od prvih momenata okupacije Palestine od strane cionistickih snaga, prije više od pola stoljeca, islamski vakufi bili su i ostali srž sukoba izmedu arapskoislamske zajednice, predvodene hrabrim palestinskim narodom, i cionistickog okupatora.
Prva istraživanja u vezi s vakufima u Palestini govore da su cionisti proveli nevidenu pljacku i otudivanje vakufske imovine. Potvrduje to i doktorska disertacija Britanca Majkla Dembera pod naslovom 'Politika Izraela prema islamskim vakufima u Palestini od 1948. do 1988. godine'.(1) Studija je popracena brojnim izvorima i dokumentima. Izuzimajuci neka razmišljanja i stavove, s kojima se ne bismo mogli složiti, autor je uspio da predstavi realnu sliku stanja islamskih vakufa u Palestini pod cionistickom upravom. Studija je jasno razotkrila brojne postupke cionistickih vlasti s vakufskom imovinom u cilju njihove potpune likvidacije. Autor je argumentovano ustvrdio da je ustanova vakufa duboko povezana sa vjerskim i patriotskim osjecanjima Palestinaca i da je iskonski povezana sa palestinskim otporom protiv britanske kolonijalne uprave, a zatim i cionisticke okupacije.
Uprkos vojnoj i politickoj dominaciji okupatora, njegova cionisticka vlast se vec 1948. godine suocila sa komplikovanim problemom islamskih vakufa u Palestini cije je, samo zemljišno bogatstvo, iznosilo preko 20 posto palestinske teritorije, koju su uzurpatori isparcelisali i podijelili, kako bi umanjili njenu realnu vrijednost. To je bio glavni razlog što su cionisticke vlasti nakon 1948. godine sprijecile rad Vrhovnog islamskog savjeta, koji je regularno djelovao za vrijeme britanskog mandata u Palestini, ciju je kompetenciju preuzelo Ministarstvo za vjerska pitanja cionisticke tvorevine (Izraela).
U periodu osmanske uprave Palestinom (od 1558. do 1918.) vakuf je bio organizovan u zaseban sektor pod upravom državne administracije. I danas postoje originalne vakufname koje svjedoce o velikom broju islamskih dobrotvora širom Palestine koji su svojom imovinom željeli da pomognu napredak i razvoj islamskih institucija.
U spomenutoj studiji o vakufima na podrucju Palestine, u ranom islamskom periodu spominje se vakuf uglednog sahabije Temim ed-Darija u podrucju Halil, koji se smatra jednim od najstarijih vakufa u islamu, koji mu je poklonio Allahov poslanik, s.a.v.s, a koji je obuhvatao cetiri sela. Vremenom je ovaj vakuf obuhvatio 60 posto tog podrucja. Ovom vakufu su kasnije pripojeni vakufi sa podrucja Jafe, Nablusa i Gaze. Medu poznate palestinske vakufe spadaju i vakufi Salahuddina Ejubije, koje je on osnovao nakon oslobodenja Kudsa od evropskih krstaša i podigao vjerskoprosvjetne, zdravstvene i društvene ustanove, te uvakufio zemljišta za njihovo izdržavanje. Time je Salahuddin Ejubija želio da Kuds i muslimane vrati prirodnom životu i ustabili njihov opstanak na tim podrucjima.
U znamenite vakufe spada i vakuf Ahmed-paše el-Džezzara, namjesnika Ake, koji je postao slavan nakon pobjede nad Napoleonom. Njegovi vakufi osnovani 1784. godine postali su baza daljem razvoju grada Ake i njegovom ekonomskom napretku krajem osamnaestog i pocetkom devetnaestog stoljeca. U njegovoj vakufnami se odreduje podizanje javnih kupatila, tržnica, musafirhana, džamija i medresa. Džamija Ahmed-paše Džezzara danas je najveca i urbanisticki najljepša potkupolna gradevina u sjevernom dijelu Palestine.
U periodu britanske uprave Palestinom (1918.-1948.), vakufi su imali zasebnu organizaciju (Vrhovni islamski savjet) cime se željelo odvojiti ih od islamskog okruženja van Palestine. Ubrzo se, medutim, Vrhovni islamski savjet prikljucio nacionalnom palestinskom antibritanskom pokretu protiv osnivanja cionisticke države u Palestini, cime je izborio odredenu posrednicku ulogu izmedu britanske uprave i palestinskog naroda. Nakon intenzivnije kolonizacije Jevreje na tlu Palestine, Savjet je prešao iz posrednicke u aktivnu opozicionu ulogu britanskoj politici, što je Britance podstaklo na preduzimanje radikalnijih mjera, prije svega oduzimanje vakufskih dobara i njihovim stavljanjem pod vlastitu upravu. Pokušaj stavljanja Vrhovnog islamskog savjeta u službu cionistickih interesa u Palestini, Britancima nije u potpunosti pošlo za rukom.
Nakon cionisticke okupacije Palestine 1948. godine, pomognute od strane Engleske i nekih drugih evropskih zemalja, i uspostavljanja jevrejske države (Izrael) pocele su intenzivne aktivnosti na otudivanju i judeizaciji islamskih vakufa. Cionisticke vlasti nisu zanemarile nijedno sredstvo koje bi im pomoglo u ostvarivanju njihove totalne dominacije nad vakufskom imovinom. Judeizacija vakufske imovine nije se ogledala samo u njenoj fizickoj uzurpaciji, nego i u brisanju njene vakufske bitnosti i stavljanja u funkciju ostvarivanja cionistickih velikodržavnih ciljeva. Tome je doprinijela i velika emigracija vjerskih kadrova – imama, hatiba i drugih strucnjaka sa okupiranih palestinskih teritorija. Njihovom emigracijom prestala je funkcionisati vakufska uprava, a mnoge obrazovne, zdravstvene i humanitarne ustanove, ostavši bez vakufskih prihoda, prestale su sa radom. Zatvorene su i medrese u Jafi, Haifi i Aki. Okupatorske vlasti nisu dozvolile ponovno uspostavljanje vakufskih odbora i imenovanje novih službenika. Funkciju Vrhovnog islamskog savjeta preuzela je cionisticka država, koja je politikom 'zavadi pa vladaj' uspjela da polarizira islamsko vodstvo. Najbolji pokazatelj uspjeha cionisticke politike u toj oblasti jeste ucešce islamskih vjerskih predstavnika na svecanosti povodom 'dana samostalnosti' Izraela. Okupacione vlasti cinile su sve da vakufska dobra prenesu na jevrejske gradane. U tom pravcu cionisticka vlada pribjegla je imenovanju neke vrste povjerenstava nad vakufskom imovinom, ciji su ljudi, uglavnom, bili nepouzdani i sumnjivog morala. U citiranoj studiji Majkla Dembera navodi se slucaj imenovanja vakufskog povjerenstva u Jafi 1966. godine na cijem celu se nalazio izvjesni Nazmi el-Džemali, poznat kao pijanac, koji je tracio vrijeme po kafanama i birtijama, išcekujuci ko ce mu platiti napojnicu, primajuci istovremeno mito za prodaju muslimanskih grobalja, ciji je bio povjerenik.
Vakufska 'povjerenstva', imenovana od strane cionisticke vlade tako su uspjela da prodaju mnoga vakufska dobra, dok je preko stotinu džamija dobilo drugu namjenu, postajuc, ponajprije zabavni objekti, hoteli, muzeji i sl.
Da bi ostvarila kontrolu nad vakufskim izvorima cionisticka vlast pribjegla je donošenju zakonske regulative kojom bi legalizovala pljacku vakufske imovine i sprijecila njene zakonske vlasnike da povrate svoja prava. Prvi takav akt sacinjen je 1950. godine, kada je cionisticka vlada donijela Zakon o imovini odsutnih, cijom je odredbom oduzeto 80 posto površine Palestine, okupirane 1948. godine.
U svojoj studiji Majkl Dember je uocio da su cionisticke vlasti napravile vještacku podjelu vakufske imovine na 'vjerske' i 'svjetovne' vakufe. U prvu kategoriju su 'rasporedili' džamije, turbeta, mezarja, tekije, dok su u drugu kategoriju svrstali zemljišta, objekte, stanove, cesme i drugu vakufsku imovinu. Majkl Dember ispravno zakljucuje 'da se uvakufljena trgovacka imovina smatra isto toliko vjerskom koliko i džamija s obzirom da takvu podjelu šerijat ne poznaje'. Karakteristicno je da sudbinu islamskih vakufa nisu doživjele druge konfesije u Palestini, odnosno kršcani, druzi i behaije. Spomenuti Zakon o imovini je izuzimanje crkvene imovine obrazlažio postojanjem konfesionalne organizacije.
Vakufska imovina na Zapadnoj obali bila je pod jordanskom upravom od 1950. godine do okupacije 1967. godine, kao što su i vakufi na podrucju Gaze u istom periodu bili pod egipatskom upravom. Nakon pobjede nad Arapima 1967. godine, cionisti su požurili da preuzmu kontrolu nad vakufskom imovinom u podrucju Zapadne obale i Gaze, kao što su uradili i na podrucjima koja su okupirali 1948. godine. Otudivanje vakufske imovine u periodu izmedu 1967. i 1977. godine, uzelo je velikog maha. Cionisticke vlasti su, ohrabrene vojnim uspjesima, masovno dodjeljivale vakufsku imovinu jevrejskim gradanima u centru Halila, u cemu su imali posebno izdašnu pomoc ultradesnicarske cionisticke Likud partije, koja se potrudila da nizom mjera udalji i protjera Palestince sa njihove imovine, rušenjem njihovih kuca, hapšenjem i drugim oblicima nasilja i terora.
Ono što se dešavalo sa vakufskom imovinom nakon okupacije Palestine 1948. godine, nastavljeno je i nakon rata 1967. godine i sa Zapadnom obalom i Gazom. Tu imovinu cionisti su proglasili 'zemljom bez zakonskog gospodara'. U tim oblastima cionisticka vojska dobila je posebne kompetencije pa je iz 'bezbjedonosnih razloga', konfiskovala površinu od preko 35 hiljada dunuma vakufskog zemljišta.
Nakon pada istocnog dijela Jerusalima pod cionisticku upravu 1967. godine nove vlasti su preduzele niz protuzakonitih radnji u cilju judeizacije tog dijela grada. Metodologija rasturanja i uništavanja vakufske imovine, ovdje se donekle razlikovala od one koju su cionisti koristili na drugim okupiranim podrucjima. S obzirom na ogromne vakufske vrijednosti, vjerski kadar i svjetski islamski znacaj Kudsa, cionisti su ovdje pribjegli politici ucjene, ogranicavanja i raznovrsnim pravnim i drugim opstrukcijama. Odmah po okupaciji istocnog dijela Jerusalima cionisticke vlasti su nastojale da se dokopaju vakufske dokumentaije kako bi je uništili i tako zbrisali historijske dokaze o postojanju vakufa. Uz to su odbile priznati kompetenciju šerijatskih sudova u vakufsko-pravnim pitanjima, što je imalo fatalne posljedice za vakufe, s obzirom da palestinska uprava nije pravno priznala cionisticku aneksiju Istocnog Jerusalima, pa je odbijala da sporove oko vakufske imovine rješavaju cionisticki sudovi. To je bio glavni razlog što se palestinska uprava nije mogla aktivno boriti protiv otudivanja i konfiskacije vakufske imovine koja je postajala sve atraktivnija meta cionisticke uprave. Uz to, cionisticke vlasti su se drsko odvažile da obave istraživanja i iskopine ispod samog harema u Kudusi-šerifu, tražeci nekakve ostatke Solomonovog hrama koji se, navodno, nalazio upravo na tom mjestu.
U prilog gornjim tvrdnjama ide i cinjenica što su cionisticke vlasti islamske vjerske poslove istocnog dijela Jerusalima prenijele u nadležnost Ministarstva odbrane, umjesto u Ministarstvo vjera, cime su ostavile otvorena vrata daljim manipulacijama sa vakufskom imovinom.
Tako je jedan objektivni istraživac (nearap) rukovoden cinjenicama razotkrio mnoge poteze i manipulacije cionistickih vlasti nad vakufima Palestine, Zapadne obale i Gaze, što je još jedan argumenat u prilog svjetske cionisticke zavjere protiv islama i muslimana.
1. Majkl Dember: Isreal's Policy Towards the Islamic Endowment in Palestine 1948 - 1988', El-Mudžteme'a, br. 1424, novembar, 2000.
Prva istraživanja u vezi s vakufima u Palestini govore da su cionisti proveli nevidenu pljacku i otudivanje vakufske imovine. Potvrduje to i doktorska disertacija Britanca Majkla Dembera pod naslovom 'Politika Izraela prema islamskim vakufima u Palestini od 1948. do 1988. godine'.(1) Studija je popracena brojnim izvorima i dokumentima. Izuzimajuci neka razmišljanja i stavove, s kojima se ne bismo mogli složiti, autor je uspio da predstavi realnu sliku stanja islamskih vakufa u Palestini pod cionistickom upravom. Studija je jasno razotkrila brojne postupke cionistickih vlasti s vakufskom imovinom u cilju njihove potpune likvidacije. Autor je argumentovano ustvrdio da je ustanova vakufa duboko povezana sa vjerskim i patriotskim osjecanjima Palestinaca i da je iskonski povezana sa palestinskim otporom protiv britanske kolonijalne uprave, a zatim i cionisticke okupacije.
Uprkos vojnoj i politickoj dominaciji okupatora, njegova cionisticka vlast se vec 1948. godine suocila sa komplikovanim problemom islamskih vakufa u Palestini cije je, samo zemljišno bogatstvo, iznosilo preko 20 posto palestinske teritorije, koju su uzurpatori isparcelisali i podijelili, kako bi umanjili njenu realnu vrijednost. To je bio glavni razlog što su cionisticke vlasti nakon 1948. godine sprijecile rad Vrhovnog islamskog savjeta, koji je regularno djelovao za vrijeme britanskog mandata u Palestini, ciju je kompetenciju preuzelo Ministarstvo za vjerska pitanja cionisticke tvorevine (Izraela).
Razvoj i organizacija vakufa na tlu Palestine
U periodu osmanske uprave Palestinom (od 1558. do 1918.) vakuf je bio organizovan u zaseban sektor pod upravom državne administracije. I danas postoje originalne vakufname koje svjedoce o velikom broju islamskih dobrotvora širom Palestine koji su svojom imovinom željeli da pomognu napredak i razvoj islamskih institucija.
U spomenutoj studiji o vakufima na podrucju Palestine, u ranom islamskom periodu spominje se vakuf uglednog sahabije Temim ed-Darija u podrucju Halil, koji se smatra jednim od najstarijih vakufa u islamu, koji mu je poklonio Allahov poslanik, s.a.v.s, a koji je obuhvatao cetiri sela. Vremenom je ovaj vakuf obuhvatio 60 posto tog podrucja. Ovom vakufu su kasnije pripojeni vakufi sa podrucja Jafe, Nablusa i Gaze. Medu poznate palestinske vakufe spadaju i vakufi Salahuddina Ejubije, koje je on osnovao nakon oslobodenja Kudsa od evropskih krstaša i podigao vjerskoprosvjetne, zdravstvene i društvene ustanove, te uvakufio zemljišta za njihovo izdržavanje. Time je Salahuddin Ejubija želio da Kuds i muslimane vrati prirodnom životu i ustabili njihov opstanak na tim podrucjima.
U znamenite vakufe spada i vakuf Ahmed-paše el-Džezzara, namjesnika Ake, koji je postao slavan nakon pobjede nad Napoleonom. Njegovi vakufi osnovani 1784. godine postali su baza daljem razvoju grada Ake i njegovom ekonomskom napretku krajem osamnaestog i pocetkom devetnaestog stoljeca. U njegovoj vakufnami se odreduje podizanje javnih kupatila, tržnica, musafirhana, džamija i medresa. Džamija Ahmed-paše Džezzara danas je najveca i urbanisticki najljepša potkupolna gradevina u sjevernom dijelu Palestine.
U periodu britanske uprave Palestinom (1918.-1948.), vakufi su imali zasebnu organizaciju (Vrhovni islamski savjet) cime se željelo odvojiti ih od islamskog okruženja van Palestine. Ubrzo se, medutim, Vrhovni islamski savjet prikljucio nacionalnom palestinskom antibritanskom pokretu protiv osnivanja cionisticke države u Palestini, cime je izborio odredenu posrednicku ulogu izmedu britanske uprave i palestinskog naroda. Nakon intenzivnije kolonizacije Jevreje na tlu Palestine, Savjet je prešao iz posrednicke u aktivnu opozicionu ulogu britanskoj politici, što je Britance podstaklo na preduzimanje radikalnijih mjera, prije svega oduzimanje vakufskih dobara i njihovim stavljanjem pod vlastitu upravu. Pokušaj stavljanja Vrhovnog islamskog savjeta u službu cionistickih interesa u Palestini, Britancima nije u potpunosti pošlo za rukom.
Otudivanje i judeizacija vakufa
Nakon cionisticke okupacije Palestine 1948. godine, pomognute od strane Engleske i nekih drugih evropskih zemalja, i uspostavljanja jevrejske države (Izrael) pocele su intenzivne aktivnosti na otudivanju i judeizaciji islamskih vakufa. Cionisticke vlasti nisu zanemarile nijedno sredstvo koje bi im pomoglo u ostvarivanju njihove totalne dominacije nad vakufskom imovinom. Judeizacija vakufske imovine nije se ogledala samo u njenoj fizickoj uzurpaciji, nego i u brisanju njene vakufske bitnosti i stavljanja u funkciju ostvarivanja cionistickih velikodržavnih ciljeva. Tome je doprinijela i velika emigracija vjerskih kadrova – imama, hatiba i drugih strucnjaka sa okupiranih palestinskih teritorija. Njihovom emigracijom prestala je funkcionisati vakufska uprava, a mnoge obrazovne, zdravstvene i humanitarne ustanove, ostavši bez vakufskih prihoda, prestale su sa radom. Zatvorene su i medrese u Jafi, Haifi i Aki. Okupatorske vlasti nisu dozvolile ponovno uspostavljanje vakufskih odbora i imenovanje novih službenika. Funkciju Vrhovnog islamskog savjeta preuzela je cionisticka država, koja je politikom 'zavadi pa vladaj' uspjela da polarizira islamsko vodstvo. Najbolji pokazatelj uspjeha cionisticke politike u toj oblasti jeste ucešce islamskih vjerskih predstavnika na svecanosti povodom 'dana samostalnosti' Izraela. Okupacione vlasti cinile su sve da vakufska dobra prenesu na jevrejske gradane. U tom pravcu cionisticka vlada pribjegla je imenovanju neke vrste povjerenstava nad vakufskom imovinom, ciji su ljudi, uglavnom, bili nepouzdani i sumnjivog morala. U citiranoj studiji Majkla Dembera navodi se slucaj imenovanja vakufskog povjerenstva u Jafi 1966. godine na cijem celu se nalazio izvjesni Nazmi el-Džemali, poznat kao pijanac, koji je tracio vrijeme po kafanama i birtijama, išcekujuci ko ce mu platiti napojnicu, primajuci istovremeno mito za prodaju muslimanskih grobalja, ciji je bio povjerenik.
Vakufska 'povjerenstva', imenovana od strane cionisticke vlade tako su uspjela da prodaju mnoga vakufska dobra, dok je preko stotinu džamija dobilo drugu namjenu, postajuc, ponajprije zabavni objekti, hoteli, muzeji i sl.
Prilagodavanje zakona radi otudivanja vakufa
Da bi ostvarila kontrolu nad vakufskim izvorima cionisticka vlast pribjegla je donošenju zakonske regulative kojom bi legalizovala pljacku vakufske imovine i sprijecila njene zakonske vlasnike da povrate svoja prava. Prvi takav akt sacinjen je 1950. godine, kada je cionisticka vlada donijela Zakon o imovini odsutnih, cijom je odredbom oduzeto 80 posto površine Palestine, okupirane 1948. godine.
U svojoj studiji Majkl Dember je uocio da su cionisticke vlasti napravile vještacku podjelu vakufske imovine na 'vjerske' i 'svjetovne' vakufe. U prvu kategoriju su 'rasporedili' džamije, turbeta, mezarja, tekije, dok su u drugu kategoriju svrstali zemljišta, objekte, stanove, cesme i drugu vakufsku imovinu. Majkl Dember ispravno zakljucuje 'da se uvakufljena trgovacka imovina smatra isto toliko vjerskom koliko i džamija s obzirom da takvu podjelu šerijat ne poznaje'. Karakteristicno je da sudbinu islamskih vakufa nisu doživjele druge konfesije u Palestini, odnosno kršcani, druzi i behaije. Spomenuti Zakon o imovini je izuzimanje crkvene imovine obrazlažio postojanjem konfesionalne organizacije.
Vakufi na Zapadnoj obali i Gazi
Vakufska imovina na Zapadnoj obali bila je pod jordanskom upravom od 1950. godine do okupacije 1967. godine, kao što su i vakufi na podrucju Gaze u istom periodu bili pod egipatskom upravom. Nakon pobjede nad Arapima 1967. godine, cionisti su požurili da preuzmu kontrolu nad vakufskom imovinom u podrucju Zapadne obale i Gaze, kao što su uradili i na podrucjima koja su okupirali 1948. godine. Otudivanje vakufske imovine u periodu izmedu 1967. i 1977. godine, uzelo je velikog maha. Cionisticke vlasti su, ohrabrene vojnim uspjesima, masovno dodjeljivale vakufsku imovinu jevrejskim gradanima u centru Halila, u cemu su imali posebno izdašnu pomoc ultradesnicarske cionisticke Likud partije, koja se potrudila da nizom mjera udalji i protjera Palestince sa njihove imovine, rušenjem njihovih kuca, hapšenjem i drugim oblicima nasilja i terora.
Ono što se dešavalo sa vakufskom imovinom nakon okupacije Palestine 1948. godine, nastavljeno je i nakon rata 1967. godine i sa Zapadnom obalom i Gazom. Tu imovinu cionisti su proglasili 'zemljom bez zakonskog gospodara'. U tim oblastima cionisticka vojska dobila je posebne kompetencije pa je iz 'bezbjedonosnih razloga', konfiskovala površinu od preko 35 hiljada dunuma vakufskog zemljišta.
Vakufi u Kudusi-šerifu
Nakon pada istocnog dijela Jerusalima pod cionisticku upravu 1967. godine nove vlasti su preduzele niz protuzakonitih radnji u cilju judeizacije tog dijela grada. Metodologija rasturanja i uništavanja vakufske imovine, ovdje se donekle razlikovala od one koju su cionisti koristili na drugim okupiranim podrucjima. S obzirom na ogromne vakufske vrijednosti, vjerski kadar i svjetski islamski znacaj Kudsa, cionisti su ovdje pribjegli politici ucjene, ogranicavanja i raznovrsnim pravnim i drugim opstrukcijama. Odmah po okupaciji istocnog dijela Jerusalima cionisticke vlasti su nastojale da se dokopaju vakufske dokumentaije kako bi je uništili i tako zbrisali historijske dokaze o postojanju vakufa. Uz to su odbile priznati kompetenciju šerijatskih sudova u vakufsko-pravnim pitanjima, što je imalo fatalne posljedice za vakufe, s obzirom da palestinska uprava nije pravno priznala cionisticku aneksiju Istocnog Jerusalima, pa je odbijala da sporove oko vakufske imovine rješavaju cionisticki sudovi. To je bio glavni razlog što se palestinska uprava nije mogla aktivno boriti protiv otudivanja i konfiskacije vakufske imovine koja je postajala sve atraktivnija meta cionisticke uprave. Uz to, cionisticke vlasti su se drsko odvažile da obave istraživanja i iskopine ispod samog harema u Kudusi-šerifu, tražeci nekakve ostatke Solomonovog hrama koji se, navodno, nalazio upravo na tom mjestu.
U prilog gornjim tvrdnjama ide i cinjenica što su cionisticke vlasti islamske vjerske poslove istocnog dijela Jerusalima prenijele u nadležnost Ministarstva odbrane, umjesto u Ministarstvo vjera, cime su ostavile otvorena vrata daljim manipulacijama sa vakufskom imovinom.
Tako je jedan objektivni istraživac (nearap) rukovoden cinjenicama razotkrio mnoge poteze i manipulacije cionistickih vlasti nad vakufima Palestine, Zapadne obale i Gaze, što je još jedan argumenat u prilog svjetske cionisticke zavjere protiv islama i muslimana.
Bilješke:
1. Majkl Dember: Isreal's Policy Towards the Islamic Endowment in Palestine 1948 - 1988', El-Mudžteme'a, br. 1424, novembar, 2000.
(sura Et-Tewba 111. ajet)